Vienac – središnji medij hrvatske kulture 19. stoljeća

U svojoj knjizi Časopis Vienac i književna Europa I. Pederin je ustvrdio da je pokretanje navedenoga periodika bilo „pothvat kojem nema premca u hrvatskoj književnoj povijesti uopće.“ Pokrenut 1869. godine i objavljivan tijekom posljednjih triju desetljeća 19. te na samome početku 20. stoljeća, Vienac je obilježio razdoblje hrvatske povijesti koje bi se prema utjecajnoj hrvatskoj povjesničarki M. Gross, odnosno njezinim konceptualizacijama integracije hrvatske nacije po uzoru na modele oblikovanja modernih nacija češkoga povjesničara M. Hrocha, moglo odrediti kao prijelaz iz razdoblja narodnoga preporoda u razdoblje masovnoga nacionalnog pokreta. Diseminaciji i infiltraciji nacionalnoidentifikacijskih ideja iniciranih u preporodu u šire društvene slojeve pripomoglo je konstituiranje hrvatske političke scene poslije ukidanja Bachova apsolutizma i uvođenja ustavnosti 1860. godine. Dinamiku te, ali i opće društvene, a u okviru nje i kulturne scene do kraja su 19. stoljeća nastavili određivati u prvome redu odnosi političkih i idejnih projekcija dviju stranaka s karizmama koje su uvelike nadišle njihove konkretne programe i realizacije tih programa: Narodne stranke koja je, utemeljena još u preporodu, početkom 1860-ih revitalizirana pod vodstvom J. J. Strossmayera, F. Račkoga i I. Mažuranića te Stranke prava koja se u isto vrijeme afirmirala na čelu s A. Starčevićem.

Jelačićev trg 1860-ih na koloriranoj litografiji Juliusa Hühna / Izvor Muzej grada Zagreba, MGZ 1264

U širemu nacionalno-političkom smislu, s obzirom na specifičnosti hrvatske pozicije u okviru Austro-Ugarske Monarhije, početak Vienčeva izlaženja dogodio se u sjeni Hrvatsko-ugarske nagodbe, kojoj je prethodila pobjeda unionističke opcije u Hrvatskome saboru. Iz takve, za hrvatske nacionalnoidentifikacijske intencije nepovoljne političke situacije proizašle su i tendencije koje su zavladale među predstavnicima onodobnoga hrvatskoga kulturnog života, koji su zagovarali potrebu integracije i koncentracije svih raspoloživih, i realnih, i simboličkih resursa koji bi se mogli iskoristiti u rodoljubne svrhe. U takvoj su političkoj i kulturnoj klimi velike nade polagane u novoosnovanu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, za koju je utvrđeno da joj je dužnost „ići za istom svrhom za kojom ide Matica“ te da je bolje i za „cijelu književnost naprednije da se sile ne dijele već da se u Akademiji usredotoče.“

Pristavši na to, u Matici se odlučilo da ona preda svoje „svekoliko književno djelovanje“ Akademiji, tako da je zamisao o Viencu oblikovana kroz spregu nastojanja jedne i druge institucije, a kao njegov je izdavač od početka apostrofirana „slavna Matica ilirska“, kako stoji u „Pozivu na predplatu“ u prvome broju. Nakon što će 1872. Matica zadobiti autonomiju „da ponovno preuzme brigu nad svojom književnom djelatnošću“, Vienac će izdavati Dionička tiskara, iza koje je, kao i iza Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kapitalom, kulturnim, pa i političkim autoritetom stajao Strossmayer. Zbog pada naklade Dionička tiskara će Vienac 1900. godine ponovno vratiti Matici, što će međutim označiti i početak njegova kraja.              

Strossmayerova „narodna“ ili Goetheova „nacionalna“ knjiga

Profilirajući se u opisanim okolnostima, pod njihovim utjecajem, ali i djelujući na njih, Vienac je otpočetka gradio svoj identitet na način da ga se može tumačiti kao ostvarenje inicijative što ju je još 1860. godine pokrenuo Strossmayer predavši banu J. Šokčeviću zakladni list za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, izrazivši želju da bi se u njoj „imali stjecati svi bolji umovi [...] da viećaju kojim bi se načinom imala najpreče stvoriti jedna narodna knjiga na slavjanskom jugu, i kako bi imala uzeti u svoje okrilje sve struke čovječje znanosti.“ U svjetlu tih Strossmayerovih riječi moguće je interpretirati i obustavljanje Matičina znanstvenog časopisa Književnik (1864-67), na mjesto kojega će doći  Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pokrenut 1867. godine, kao i Dragoljuba (1867-68) Đ. Stj. Deželića, kojemu će se prepustiti uređivanje Vienca, da se, kako je napisao V. Jagić u pozivu na pretplatu objavljenome u šestome broju Vienčeva prvog godišta, ukloni „konkurenciji, koja je, [!] ubojita“ te je „slabačka književnost, kao što je naša, ne podnosi“.  

U planovima J. J. Strossmayera o stvaranju jedne narodne knjige kao da odjekuju pola stoljeća starije ideje J. W. Goethea o nacionalnoj knjizi kojom bi se, kako je prenijela A. Assmann, obrazovala nacija „na isti način u istom duhu.“ A da je slične vizije kada je riječ o Viencu dijelio i njegov najznamenitiji urednik, A. Šenoa, govore primjerice navodi iz „Poziva k predplati“ za XI. godište, u kojemu se i poslije desetljeća izlaženja ističe da je posrijedi „jedini organ beletristički u hrvatskoj književnosti.“ Uz jedinstvenost, Goethe je, prema A. Assmann, kao važnu odliku nacionalne knjige naznačio „monumentalnost“ koja je, među ostalim, podrazumijevala „stabilnost“, u odnosu na što se kao usporediva može iščitati konstatacija iz istoga poziva, po kojoj „[o]blik i razredba našemu listu ostaje nepromienjeno, a s toga i njegov pravac“. Uz navedeno, u „Pozivu“ je istaknuto da u Viencu ima „zabave i pouke“, čime ne samo da je zadovoljen još jedan Goetheov zahtjev u pogledu nacionalne knjige, onaj o didaktičnosti, nego je i parafraziran Vienčev podnaslov Pouci i zabavi, koji je pak ilustrativan za čitavome hrvatskom 19. stoljeću svojstveno prosvjetiteljsko-romantičarsko interpretiranje horacijevske sintagme prodesse et delectare, kakvo je u svoje glasovito geslo „Prosvjetom k slobodi“ ugradio i Strossmayer.

Inkluzivnost, monumentalnost, reprezentativnost

I u razdoblju u kojemu ga je izdavala Dionička tiskara, domena se Vienca poklapala s domenom s kojom se u onodobnome hrvatskom društvu identificirao prvi njegov izdavač, Matica. Ta se domena smjestila između sfere zaokupljene prosvjetom puka, povjerene Društvu svetoga Jeronima, osnovanome godinu dana prije pokretanja Vienca, te Akademijine sfere, specijalizirane za znanost. Premda je u odnosu na raniju hrvatsku devetnaestostoljetnu kulturu Vienac imao jasniju i određeniju socijalnu sliku svoje ciljane publike, građanski stalež na kojega se orijentirao još je uvijek bio u nastajanju, otvoren tradicionalnijim, s jedne strane aristokratskim, a s druge ruralnim slojevima hrvatskoga društva.

Rendićev kip Ante Starčevića na ilustraciji u Viencu

 U skladu s tim je primjerice V. Jagić u prvome broju prvoga godišta, u članku „Živi li, napreduje li naša književnost?“ naglasio namjeru podizanja nacionalne književnosti koja bi trebala osvojiti srca „bogataša i siromaka, učevna i neuka.“ U tome smislu Vienac je djelovao poput onih medija koji su, kako je prema A. Assmann objasnio njemački sociolog F. H. Tenbruck, bili presudni za stvaranje veza između obrazovanja (u Vienčevu podnaslovu eksplicite podrazumijevanoga riječju „pouci“) kao procesa stjecanja kulture koja „više nije privilegija jednoga staleža, nego je ‘poziv upućen svima’“ te građanstva kao društvenoga sloja u koji se ulazilo „putem obrazovanja“. „Inkluzivnost“, pak, kakvu je za sobom povlačio i „‘poziv upućen svima’“ bila je još jednom od Goetheovih odrednica nacionalne knjige, a u Viencu ju je moguće detektirati i u tome što je on doista nastojao biti knjiga, i to onakva kakvu je priželjkivao Strossmayer, koja će „uzeti u svoje okrilje sve struke čovječje znanosti“ (pa je na svoj način htio objediniti funkcije koje su prije njega imali Književnik i Dragoljub). U skladu s time, on je objavljivao ne samo književne i metaknjiževne tekstove (koji su mu kao beletrističkome listu bili u fokusu), nego i priloge iz područja kazališne, likovne i glazbene umjetnosti, kao i priloge kojima su se nastojale popularizirati različite znanosti i struke, od humanističkih i društvenih do tehničkih i prirodnih. Popularizacija se pritom shvaćala kao sredstvo demokratizacije, ali ne i banalizacije, pa je primjerice Jagić u svojemu članku iz prvoga broja prvoga godišta aludirao na to da „popularno“ nije što i „površno“, dok je u „Poziva k predplati“ za 1879. godinu iskazana oštra aluzija na račun trivijalizacije pripisane stranim listovima „gdje se trista čudesa obećaje, pod hrvatski krov“, no tko „na koncu godine prelista te velehvaljene tudje plodove, uvidit će da je to prosta, pazarska pisarija najniže vrsti“. Suprotno publikacijama koje su sastavljane da bi se jednokratno konzumirale i potom zaboravile, Vienac je prema iskazima iz rečenoga „Poziva“ težio solidnosti te je svoje kvalitete otkrivao „na koncu godine“, kad mu se „pregleda kazalo“ koje je upućivalo na „nešta trajnijeg, što neće za kratak čas izgubiti svoju literarnu vriednost.“ U ovim zamišljajima Vienca ponovno se otkriva težnja za monumentalnošću, kao i za reprezentativnošću, također istaknutom, važnom odrednicom Geotheove nacionalne knjige.

Poetika i politika Vienca

Premda Vienac nije uobičajio objavljivati tekstove koji bi bili nedvosmisleno politički, što svjedoči o svijesti o mogućnostima i potrebi barem načelne emancipacije umjetnosti i znanosti, a u okviru njih posebno književnosti i filologije, od drugih društvenih praksi, u njegovim je književnim i drugim prilozima evidentan društveni angažman s jasnim nacionalnoidentifikacijskim ciljevima. Ta se činjenica može objasniti procesima tipičnima za (post)prosvjetiteljske europske kulture, slijedom kojih se, kako je navela A. Assmann, istovremeno s diferenciranjem umjetnosti i znanosti, politike i religije, privrede i tehnike, obrazovanje privatiziralo kao, riječima Th. Manna, „‘ideal svestranosti privatnog, pojedinačnog čov[j]eka’“, dok se, s druge strane, i politiziralo kao sredstvo za mobiliziranje nacionalnih mitova. U oblikovanju nacionalnih mitova Vienac je također djelovao inkluzivno, pa premda je bio pokrenut u okrilju strossmayerovskih, narodnjačkih ideja te ih je dobrim dijelom i očito podržavao i odražavao, za njega su pisali i pravaški orijentirani pisci, a i u popisu njegove uredničke garniture nađe se koje pravaško ime. Pravaški su pisci znatniji utjecaj stekli poslije Šenoine smrti, kada je i politika koju su podržavali zadobila prevagu u hrvatskome društvu, dok se u hrvatskoj književnosti etablirala realistička stilska formacija u kojoj su se oni najpotpunije i ostvarili. No neki su od pravaša nazočni na stranicama Vienca i za vrijeme Šenoe koji je podržavao narodnjačku opciju, a makar oni njegovu uredničku politiku nisu vidjeli kao nevinu i bez­interesnu, nesumnjivo je da je on sadržaj toga lista, kao i vlastitu književnost, usklađivao s idejom integralnoga, nadstranačkoga hrvatstva.

Uz podržavanje nadstranačkih mitoloških i ideoloških komponenti nacionalnoga identiteta, kao osobiti signali integrativne nacionalnoidentifikacijske uredničke politike mogu se primijetiti i prilozi koji su tematizirali različite hrvatske krajeve sugerirajući njihovo jedinstvo, bez obzira na to što su oni u upravnopolitičkome smislu bili razdvojeni te su pripadali različitim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije. Simultano pak sa strategijama reprezentiranja integralnoga hrvatstva, kroz Vienac su se očitovale i strategije konstituiranja zagrebocentričnoga nacionalnog identiteta, što nije važno samo u svjetlu činjenice da tijekom druge polovine 19. stoljeća Zagreb doista postaje u pravome smislu moderan srednjoeuropski grad i prepoznatljiva prijestolnica hrvatske politike i kulture, nego i u svjetlu Goetheove tvrdnje o važnosti glavnoga grada bez kojega ćemo „kod pisaca uzalud tražiti stil, a kod publike ukus“.

Prvo godište Vienca (1869)

… što će našemu narodu najbolje služiti…

Iako je orijentiranost na nacionalnu identifikaciju u Viencu pretpostavljala prvenstvenu fokusiranost na našu domaću književnost, kako se u članku „Živi li, napreduje li naša književnost?“ izrazio V. Jagić, s ciljem da joj, njegovim riječima, „podignemo ugled“, da „mogbude odoljeti svakoj stranoj“, taj je periodički list u isto vrijeme imao nemjerljivo značenje i za recepciju stranih literatura u hrvatskoj kulturi 19. stoljeća. Naglašena devetnaestostoljetna orijentacija na strane literature proizlazila je iz romantičarskoga projekta konstituiranja pojma svjetske književnosti kao goetheovskoga internacionalnog dijaloga, sukladno čemu se moglo činiti da je, Goetheovim riječima, nacionalna književnost „sada gotovo besmislen pojam“ jer je „epoha svjetske književnosti na dohvatu“. No, to da se o fenomenu svjetske književnosti počelo govoriti u vrijeme institucionaliziranja modernih nacionalnih književnosti, svojevrstan je paradoks koji nije mogao zaobići ni Goethe, pa mu je jednako tako bilo važno da je u toj „univerzalnoj svjetskoj književnosti“ posebna uloga rezervirana za Nijemce. Činjenica međusobne oslonjenosti i reverzibilne upućenosti nacionalne na svjetsku književnost i obrnuto u Vienčevoj se uredničkoj politici zrcali u preporukama da se, kako je u jednome njegovu broju iz 1874. godine naveo Šenoa, prilikom odabira građe za prevođenje ima pitati: „[…] što će našemu narodu najbolje služiti, što ga može najbolje pomicati?“ Iz ovakvih postulata generirale su se dvije značajke Vienčeve logike recipiranja stranih književnosti.

Slijedom jedne su se u odabiru prijevoda zrcalila načela hrvatske nacionalne politike koja je favorizirala (južno)slavenske, a od neslavenskih one entitete koji su doživljavani kao izgledna konkurencija njemačkome identitetu. Potonji se, kako je poznato, u hrvatskoj kulturi 19. stoljeća dobrim dijelom povezivao s austrijskom dominacijom u Habsburškoj Monarhiji, koja se interpretirala kao inhibirajuća u odnosu na hrvatski politički i kulturni suverenitet. Stoga su se u Viencu posebno protežirale slavenske književnosti, a od neslavenskih najviše francuska koja se držala dostojnim protivnikom njemačke. Druga značajka koja je odredila Vienčevu selekciju stranih naslova bila je povezana s njegovom tradicionalnijom koncepcijom književnosti, kao sredstva za „pouku i zabavu“, što je sam Šenoa također nastojao argumentirati oprekom prema njemačkoj kulturi (pri čemu je, kako je primijetio i D. Šimundža, zaobišao francuski artizam), ustvrdivši kako je Vienac protivnik načela „njemačkih književnika, da je književnost sama sebi svrha“ te da se u njemu književnost shvaća kao “sredstvo da se razvije, usavrši narod, čovječanstvo“. U toj Šenoinoj konstataciji vidljivo je kalemljenje romantičarskih nacionalnoidentifikacijskih principa na prosvjetiteljsko poimanje obrazovanja kao, kako ga je protumačila A. Assmann, usmjeravanja k „čistoj i potpunijoj“ ljudskosti. Prožimanje prosvjetiteljskih univerzalističkih te romantičarskih nacionalno-ekskluzivističkih ideala rezultiralo je time da je Vienac pri selekciji stranih književnosti bio skloniji onima koje su doživljavane kao bezopasne za hrvatski nacionalni identitet i(li) kao poželjne da se hrvatska književnost s njima poistovjećuje, ali i time da su se kroz njegov gotovo tri i pol desetljeća dugačak tijek formirali okviri tzv. književnosti zapadnoga kruga u onome smislu u kojemu se ona iz hrvatske perspektive razumijeva i danas. U obzorjima praktične komparatistike za koju se, kako je ustvrdio I. Pederin, specijalizirao Vienac mjesta se našlo za klasičnu književnu baštinu, za (južno)slavenske kulture koje su se od preporoda percipirale kao glavne srodnice hrvatske, za francusku književnost, koja se sve više počela poimati kao utuk njemačkoj i kao uzor hrvatskoj, ali i za njemačku i talijansku, prema kojima je hrvatska kultura imala tradicionalno ambivalentan odnos, jer je kroz veze s njima potvrđivala svoj europski identitet, ali ih je zbog specifičnih političkih okolnosti shvaćala i kao prijetnju nacionalnome kulturnom, a posredno i političkom suverenitetu. Taj recepcijski krug popunjavao se i drugim književnostima koje su u hrvatskoj kulturi malo-pomalo počele postajati sve vidljivijima i poznatijima, anglofonima (uključujući i američku), španjolskom te, kako je naveo D. Šimundža, čitavim nizom „manjih stranih literatura“. Također, premda je Vienac favorizirao tradicionalnije poetike,  zbog čega se među njegovim prijevodima nisu našli brojni reprezentativni naslovi suvremene mu svjetske književnosti, ipak su ga, makar tek rubno, pa i tako da im se suprotstavljao, dotakla i aktualnija literarna strujanja, poput naturalizma ili modernističkih stilova. 

Što se reprezentacije nacionalne književnosti tiče, Vienac je slijedio vektore zacrtane u preporodu. Radeći u prvome redu na poticanju recentne nacionalne književne kulture, on je čuvao svijest o tzv. starijoj hrvatskoj književnosti, podjednako pučkoj i usmenoj, kao i elitnoj i umjetničkoj. Bivajući središtem oko kojega se „sabire sve, što je u Hrvata peru vještije“, kako je povodom 30. godišnjice njegova izlaženja ustvrdio B. Inhof, na stranicama su se toga časopisa smjenjivale književne generacije koje su okosnica hrvatske književnosti druge polovine 19. stoljeća, kao i one koje su obilježile hrvatski fin de siècle; od  pisaca koji su svoje debije imali još u preporodnome ili u vremenu Bachova apsolutizma, preko autora Šenoina doba koji su hrvatski romantizam doveli do njegove zrelosti otvarajući putove realizmu koji će se u pravome smislu riječi iskristalizirati poslije Šenoine smrti, do pisaca koji će svoju punu afirmaciju steći u razdoblju moderne.

Osim što su se u njemu potvrđivale, inicirale, provjeravale i ovjeravale, a u nekim slučajevima i osporavale, reprezentativne stilske formacije (hrvatske) književnosti 19. stoljeća, od romantizama preko realizma i naturalizma do ranih navještaja moderne, Vienac je pridonosio profesionalizaciji hrvatske književnosti na još dva načina: prvo, ekonomski, honorirajući svoje suradnike i potičući i održavajući interese čitateljske publike, odnosno stvarajući uvjete za funkcioniranje književnoga tržišta te drugo, u poetičkome smislu, usmjeravajući književnost na polje estetike. Usprkos tome što ju je velikim dijelom shvaćao u povezanosti s etikom (što je u devetnaestostoljetnoj hrvatskoj kulturi značilo i s politikom), kako je sugerirano već u prvome njegovome „Pozivu na predplatu“, u kojemu se navještava da će pisati „o svakoj dobroti i ljepoti“, estetika je u Viencu također od početka bila isticana kao ključan kriterij (pr)ovjere književnosti. Iako je bio dosljedan u zahtjevima za plemenitom tendencijom literature, zbog čega se primjerice opirao naturalističkoj i artističkoj poetici, Vienac ipak, kako je naveo D. Šimundža, „nije nikada zaboravljao na ‘lijepo’ u književnosti.“ Oviseći o onome što je bilo ili se činilo da je realno i težeći prema idealnome, Vienac je bio medij usmjeravanja hrvatske književnosti u pravcu njezine profesionalizacije i institucionalizacije. Nastojeći aktivirati sve aspekte i potencijale beletristike, uključujući i političke, on je hrvatsku književnost postavio u središte šire nacionalne kulture. U takvim konstelacijama tradicija se često isticala kao uzor, ali i kao platforma koja je nudila modele i inspiraciju za budućnost. Kada je pozivanje na prošlost krenulo jednosmjernim pravcem, bez intencije ili mogućnosti vraćanja na sadašnjost i otvaranja prema novome, Vienac je izgubio i uvjete i razloge svojega postojanja. Činjenica da se kasnije u više navrata obnavljao te da i danas hrvatski kulturni, pa i nacionalni identitet uopće povezujemo s njegovom aurom, potvrđuje da je taj časopis, uza sva svoja ograničenja, uvjete koji su ga omogućivali zaista i iskoristio, a razloge, odnosno zahtjeve zbog kojih je postojao i više nego ispunio.